Fikcija jedne pjesnikinje
Možda............................
Dok ljetna kiša,
Lomi svoje kapi.........
I srebrne niti moće staklo,
Žedno........
I munja žuta,
Slomi rebro,
Na nježnom sparnom,
Nesretnom zraku.............
Možda sam te voljela,
Ma znam da jesam,
Tada............
I kad kad si ti mene,
Znam........
Ipak,
Ovo među nama,
Isuviše je stvarno,
Da bi bila ljubav,
Sad je sam san.........
U ljetnoj tami
Mokro staklo,
Zvjezdano nebo..........
I sječanja,
Koja samo povremeno nalikuju
..............................Ljubavi.........
Možda jedom,
Smo bili jedno........
Ali samo možda,
Jer neznam........
Ili znam.......
Psssssssssssssssst.........
Ne govori ,
Samo sluti.............
Uvijek nam ostaju aluzije i sječanja........
I kraj.........
DAN ZA UMIRANJE
Danas je prekrasan dan ,
Kao stvoren za umiranje.
Danas je dan za kukavice,
Miris s okusom djevice ,
Širi se oko nas kao zrak.
Zatočenici vlastitih mogućnosti ,
Opredjeljujem se za tišinu.
Danas je prekrasan dan,
Kao stvoren za umiranje.
Danas je dan za nesretne ,
Za one koji traže sebe ,
U tebi , u meni , u nama .
Danas je dan za oslobođenje ,
Kad se zatvaramo u kutije ,
I šutimo ,
Gledamo , a ne vidimo ,
Hodamo i plaćemo .
I nestajemo .
Danas je prekrasan dan ,
Kao stvoren za umiranje ,
Ili možda život ?
Tko zna ?
Opredjeljujem se za tišinu ,
I osluškujem glas u nutrini ,
Moje , tvoje, naše svijesti........
SAVEZ IDEALISTA U KOMUNI PATERHIJALISTA
I skupiše masu ,
I daju im vođu ,
Utopijsku revolucionarnost ,
I kontraste načela ,
Nazvaše komunom ,
I nastaviše obmanom .
Razlijegala se dolinom ,
Neznaš što glasnije ,
Dal oluja il topništvo jako ,
Miris baruta ,
Izgorjelih dječaka .
I nastaviše molitvom ,
Svečenik daje blagoslov ,
Za masovnu pogibiju ,
Pod krinkom iluzije ,
Stvara nove analogije.
A onda prođe i to ,
Vođa se povuće u skupe odaje ,
Osta pusta masa ,
Na vručem asfaltu straha ,
Mnoštvo neoplakanih sinova ,
Negdje daleko od svojih majka .
Utopija se rasprši ,
Vjera se zatomi ,
A ne tako davno zvala se komuna ,
Eksperimentalnih gladijatora ,
Pod imenom :
Savez idealista u komuni paterhijalista ,
Osta ugušena , ugušena……..
MONOLOG PREVARENE ŽENE
Ma , šta to pričaš ,
To su gluposti ,
Ne postoji ništa između ,
Stvarnosti i tebe.
Ti si samo mali leptir ,
Koji slijeće na cviječe ,
I hrani se medom , mlijekom .
Ne , i to je laž .
Skriven u nutrini svoje farse ,
Ti si samo ,
Mali čovjek ,
Koji se cijeli život provlaći ,
Kroz priče svoga tate .
Da , to si ti .
Sve ostalo je šupljikava tkanina ,
Otvoren prozor , propuh ,
Jer smisao pronalaziš u avanturi ,
I to opravdavaš vremenom .
Tebi je uvijek ,
Krivo vrijeme ,
Krivo mjesto ,
Krivi ljudi ,
Bla – bla.
I svaka tvoja nova riječ ,
U meni stvara gađenje ,
Pusti , šuti ,
Jer ionako je sve gotovo .
Dovoljno smo se povrijedili .
Jednog jutra češ se pogledati ,
U ogledalu i shvatiti ,
Ali znam ,
I to će kratko potrajati.
Slavonijo
Prvi susret sa tobom,
O, lijepa Slavonijo,
Uzbudila si u meni ženu,
Probudila srce nijemo,
I sklad tišine i kolora,
Stopilo se u bajku vilenjaka,
I kraljevstvo, sveto tvoje,
U ravnici čuva , ziba svoje.
Nježna si i blaga,
Radosna i tužna,
U zelenilu skrivaš tajnu,
Koju slutim, koju znam,
Kao da sam opet u toplini,
Svoje sjetne zore
O lijepa Slavonijo,
Izmamila si uzdah ,
Jedna pjesnikinje.
I to nije zaluđenost, niti zaljubljenost,
To je ljubav ona prava,
Koja voli, koja sanja
Potpuno i bezzahtjevno,
Rijeke tvoje nepobitna suština,
Čak je i zrak prepun okusa,
Boje i mirisa.
Koraci starine, i kamena zbilje,
Blato i trava,
Čista i meka,
Nevina i blaga,
Slomljena, ali snažna,
I lice ti je naborano,
Ali oči sjaje,
Vatrom žene koja bukti,
Slavonijo osjećam te.
Znam te….
I dok kiša ispire, crnilo sa makadama,
Zasjala si,
Iznenada,
Poput kristala na lijesku sunca,
U tebi se odražava ona iskonska ljepota,
Ne savršena, ali toliko nebeska,
Božanstvena.
Zavela si me,
Duboko u dušu takla,
Slomila u meni sve otpore,
Promijenila putanju vjetra,
Koji me nosio u smjeru vode,
A onda se vratih , tebi,
I uvukla u moje pore,
Neprimjetno , tiho,
I kriknula sam na sav glas,
Da me čuju,
Da osjete,
Koliko sam zavoljela oči tvoje,
O lijepa Slavonijo,
Volim te………
Opstajemo, samo to!
U jednom jedinom trenu,
Pomislih živa sam……
A onda ,se iluzija rasprši,
U tisuću zrnca svjetala,
I zibaju se u kolotečini,
Bez boje, okusa, mirisa……
Uglovima mojih misli,
Zastajkuje dječaštvo,
I zamišljam….
Neke nove predjele,
Livade zelene,
Nebo, beskraj plav,
Miris zore u rukama,
Šapat rijeke u koži,
Snagu anđela…….
Opstajem……
Samo to…….
Nijema sam,
Slijepa,
Ali još uvijek osjećam,
Svaki drhtaj, treptaj,
Majke svoje,
U praskozorju vidim,
Te divne oči,
Zelene boje,
Uprte u daljinu,
Mrtve, a žive….
Još mogu osjetiti, njezine tanke,
Bijele ruke; kako me grle,
I toplinu brezinih listova,
Kako bezbrižno vode ljubav
Sa vjetrom…….
I sve to u samo jednom jedinom - trenu……
Dok koračam po aleji,
Od mramora, bijelog, crnog…….močnog
Sa godinama, slikama,
Crno bijelo, u boji,
I mirisom svijeća,
Tišine koja me ubija,
Živa sam, a mrtva sanjam,
Daleke, meni neshvatljive svjetove,
A nalazim samo prah rahle zemlje,
Kako pod naletima kiše,
Te sitne ,a tako razorne kapi,
Koja stvara aluziju,
Da možda jesmo,
Ili nismo sami……..
Opstajemo,
Samo to…..zamisli……a nitko nas ne pita…….želimo li?
Uglovima mojih misli,
Zastajkuje dječaštvo,
I zamišljam….
Neke nove predjele,
Livade zelene,
Nebo, beskraj plav,
Miris zore u rukama,
Šapat rijeke u koži,
Snagu anđela……….
I prepuštam se…….
STVARNOST
Psalam stvarnosti ,
Zgrći utopiju ,
Koju je istkala nada ,
I jastuci moji ,plaču ,
Vrište ….
A crno nebo ,
Prijeteći zemlji baca iskre ,
I ćini je bespomoćnim perom ,
I munja opara zrak ,
I zagušljiva kiša ,
Razli svoje kapi ,
Zemlja se smoći u trenu ,
I pokleknu vlati ,
I slomi se ,
A suton posta noć ,
I tako redom .
Drhtim sva , nad silama nemočna ,
Poplava straha stvori more ,
Slijedi zatim pusta tišina ,
I golo nebo .
Mjesecu se izgubi trag ,
Zvijezde ugasile sjaj ,
Tmina svlada
Grleni smijeh ,
Aveti strani ,
Šapuću o vatri ,
Što još tinja .
Shvatih ,
Čovjek je sitno zrnje ,
I beskrajni izvor ,
Optimizma ….
Drhtav je moj stih ,
Opterečen silom vremena ,
Paradoksalne sitničavosti ,
Moje malenkosti….
MONOLOG PREVARENE ŽENE
Ma , šta to pričaš ,
To su gluposti ,
Ne postoji ništa između ,
Stvarnosti i tebe.
Ti si samo mali leptir ,
Koji slijeće na cviječe ,
I hrani se medom , mlijekom .
Ne , i to je laž .
Skriven u nutrini svoje farse ,
Ti si samo ,
Mali čovjek ,
Koji se cijeli život provlaći ,
Kroz priče svoga tate .
Da , to si ti .
Sve ostalo je šupljikava tkanina ,
Otvoren prozor , propuh ,
Jer smisao pronalaziš u avanturi ,
I to opravdavaš vremenom .
Tebi je uvijek ,
Krivo vrijeme ,
Krivo mjesto ,
Krivi ljudi ,
Bla – bla.
I svaka tvoja nova riječ ,
U meni stvara gađenje ,
Pusti , šuti ,
Jer ionako je sve gotovo .
Dovoljno smo se povrijedili .
Jednog jutra češ se pogledati ,
U ogledalu i shvatiti ,
Ali znam ,
I to će kratko potrajati.
Ma , i bolje ,
Zašto se mućiti,
Sutra je novi dan ,
Novi izražaj ,
A za tebe dušo moja , povratka nema .
Ti jednostavno bježiš .
To što sada pokušavaš ,
Nešto promjeniti ,
Dokaz je tvoje gluposti ,
Jer navikao si da je uvijek ,
Onako kako ti želiš .
No , ovaj put nije tako ,
I nastavi spavati ,
Ne brini ,to samo vjetar lupa ,
Ili to ili nešto drugo ,
Nedaj se ti smesti .
Valentina
Dijete moje ,
Ja sam čuvar tvoga srca ,
Bog je stražar tvoje duše ,
Anđeo ti put radi ,
A ljubav moja život gradi.
Ružama ću obasuti tvoj lik ,
I suzama svojim ponjeti križ ,
Stjena bit će krik ,
A pjesma nježna ,
Zid .
Rijeći svoje prenjet ću nebom ,
U molitvi za tvoj mir ,
A kad tugu spoznaš ti ,
Djete moje ,
Mene tada kraj tebe više ,
Neće biti.
Vjetar će sa humka mekog ,
Prenjet miris trave ,
Jer trava bit ću ja ,
I mirisima prirode ,
Tebe ću i dalje čuvat od zla .
U bolu sam te rodila ,
U bolu ću i strepiti ,
I kad nestanem sa lica svijeta ,
I trava postanem.
Dijete moje ,
Ja sam čuvar tvoga srca ,
Bog je stražar tvoje duše ,
Ostali su samo prolaznici.
ovi stihove sam posvetila svojoj kčerki......ako sam ikada spoznala snagu ljubavi to je bio tren kad sam je ugledala.......to je ljubav koja ne uzima, koja ne traži, bezvremensaka i nepokolebljiva.......
Mojoj prekrasnoj Valentini
JA SAM
Netko me jednom pitao ,
Tko sam ?
Tada sam šutjela ,
A danas ….
Ja sam kap vode u moru ,
Ja sam mrlja tinte na stolu ,
Ja sam vlat trave u polju ,
Miris jutra u zoru ,
Ja sam vjetar ,
Izgubljenih ideala .
Ja sam prolaznik ,
Kojeg susrečeš svakog dana ,
Ja sam jedna od mnogih ,
Što hodam po stopama svoje prošlosti .
To sam ja ,
I možda još reći ,
...fikcija.......
ŽIVOT
Život mi nosi samo hladne struje ,
Koje peckaju oći ,
Koje lede ruke .
I bacaju me o stijene ,
I guraju na samo dno ,
Da gutam mulj ,
I slušam jauk .
Život mi postaje ,
Lavirint svjetskih strahova ,
Koji udaraju u staklo ,
I meni bacaju komadiće ,
Zalutalih krhotina ,
Koji se zabijaju ,
U kožu moju ,
I moje lice ,
I poprimam boju krvi ,
Boju suza ,
I otvara ranu ,
Koja očajem boli .
Život me vrača na prašnjavi put ,
A vjetar kroz šumovite krošnje ,
Sipa morzovu abecedu ,
Kao glas ,
Kao spas ,
A sivi oblaci lunjaju ,
Po pustim predjelima ,
I nedaju suncu da se probije ,
Na mom putu ,
Jer bacaju kišu ,
I vlaže kosu moju ,
I blato vežu na mojim ožeđalim usnama ,
Ispucalim i suhim .
Prašina sa seoskog puta ,
Zastranila mi vid ,
I nevidim naprijed ,
I nemogu natrag.
A dok mi život ,
Korača prema tami ,
Još uvijek očekujem mlako svjetlo ,
U daljini ,
A dali ćemo opstati ,
Odoljeti iskušenjima ,
Veliko je pitanje ,
Koje je začetak nečega ,
I završetak ničega ,
Ali ja sam tu ,
I to je bitno ………
MOJA TIŠINA
I slutim tvoju tišinu
I zamišljam tvoju daljinu
I znam tvoj beskraj
Šutim
I moja krivnja zastajkuje na tren
Doziva te
A kiša vlaži usne moje
I ruke
A blato veže kosu moju
I sniva
Pusti tamu
da nas
zagrli i odvede u samoću
bola bez predaje
i slutim i znam
zamišljam
snivam
I šutim
KRIK STRASTI
U igri svjetla i sjenki,
U prasku tame,
Diže se u plavetnilo postojanja,
I zamišlja……..
I strast se budi…..
I snaga koju,
Velićina mi pruža,
Drhtim, poput lista,
I kap rose slane,
Na ružu pustim.
I strast se budi……..
A glasnoća krika,
Okupa tišinu nastojanja,
I slomi kaznu moju,
I prepusti se osudi tvojoj,
Na milost,
Uz jecaje ,
I vatru svijeće………
I strast se budi……..
A žamor misli
Nestaje,
Samo ti u meni opstaješ,
I prepuštam se………
I strast se razlije……..
U igri svijetla i sjenki,
U bijelo okupane,
Vlati trave,
Trepere.
U mlazovima muškosti tvoje,
Prolazim………
